Kennisbank

Što AI čini strateškom pritisku u ICT sektoru

Gdje se u ovom sektoru nalaze sati

ICT sektor se u velikoj mjeri sastoji od posla koji se može podijeliti u prepoznatljive korake: pisanje kôda prema specifikaciji, testiranje prema utvrđenim kriterijima, održavanje dokumentacije, triaža ticketa, konfiguracija infrastrukture, izrada izvještaja. Uz to postoji posao koji se baš ne može uhvatiti u korake: arhitektonska odluka koja traje godinama, klijent koji opisuje problem koji još nitko nije riješio, tim koji mora odvagnuti rok i zahtjev za kvalitetom. Obje vrste posla nalaze se u istim funkcijama, često kod iste osobe istog dana.

Ta smjesa određuje zašto AI ovdje ne stiže kao projekt, nego kao postupan pomak. Dio posla je uvijek bio radno intenzivan bez da je bio složen: pretvaranje kôda iz jednog jezika u drugi, generiranje testnih skripti, pretraživanje logova prema poznatom obrascu. Čim AI taj dio potpuno ili djelomično preuzme, na strategiji na papiru se ništa ne mijenja — plan razvoja, obećanje klijentu, razina usluge ostaju kakvi su bili — ali pretpostavka koja je bila u temelju toga, naime koliko je ljudi i sati potrebno za ispunjenje tog obećanja, više nije automatski istinita.

Tri kategorije, ne jedan pokret

Ono što se u ICT-u događa ne može se sažeti kao "AI zamjenjuje programere". Posao se cijepa u tri kategorije koje prolaze kroz gotovo svaku funkciju. Neke zadatke AI može izvršavati samostalno: generiranje strukturiranog kôda, prijevode između sustava, ponovljive testove. Drugi zadaci teku djelomično: AI daje prijedlog — izmjenu kôda, procjenu rizika, sažetak incidenta — a čovjek to odobrava ili odbija, s razlogom koji se bilježi. A treća kategorija ostaje ljudski posao: razgovor s klijentom o tome što on zapravo misli, odluka da se sustav pusti ili ne pusti u produkciju, odgovornost za ono što krene po zlu.

Raspodjela između ovih triju nije fiksna. U tvrtki s mnogo legacy sustava i malo standardizirane dokumentacije udio treće kategorije veći je nego u tvrtki s modernom, dobro dokumentiranom infrastrukturom. U timu koji nadzor organizira kao stalan dio procesa — netko koji AI prijedloge stvarno procjenjuje, a ne samo proklikne dalje — više posla pomiče se u drugu kategoriju bez gubitka kvalitete. U timu bez tog nadzora AI ostaje ograničen na povremene eksperimente, i malo se mijenja, iako je tehnologija dostupna.

Zašto je to strateško, a ne operativno pitanje

Razlog zašto ovo pogađa upravu, a ne samo IT odjel, jest to što se strategije u ovom sektoru često temelje na pretpostavci o kapacitetu: koliko je razvojnog kapaciteta potrebno za ostvarenje plana razvoja, koliko je kapaciteta za podršku potrebno za održavanje razine usluge, koliko je senior-vremena potrebno za obuku juniora. Ako AI preuzme dio posla iz prve ili druge kategorije, mijenja se količina osllobođenih sati i FTE kapaciteta — ne u fiksnom postotku, to ovisi o sustavima, disciplini u procesu i razini nadzora, ali smjer pomaka je izvjestan.

Strateško pitanje tada nije je li AI preuzeo posao, nego temelji li se plan još na staroj raspodjeli. Plan razvoja koji računa na fiksan razvojni kapacitet, model cijena koji polazi od fiksnog broja sati podrške po klijentu, program obuke izgrađen na pretpostavci da junior-posao ostaje isti — sve su to pretpostavke koje mogu propasti bez ikakve najave zbog ovog pomaka. Nitko ih formalno ne povlači; jednostavno ostaju u planu dok se stvarnost ispod njih mijenja. To je drugačiji obrazac nego, na primjer, u financijskim uslugama, gdje regulativa dijelom određuje tempo automatizacije, ili u građevinarstvu, gdje fizička izvedba postavlja drugu granicu onome što AI može preuzeti. U ICT-u ta je granica često manje fizička i manje pravna, i time se brže pomiče — što rizik od prešutno zastarjele pretpostavke prije povećava nego smanjuje.

Odakle dolazi razlika između tvrtki

Dvije tvrtke u istom podsektoru mogu se ovdje razlikovati vrlo mnogo, a ta razlika rijetko je u dostupnosti AI alata — oni su dostupni obima. Razlika je u tome postoji li funkcionalan mehanizam nadzora koji ocjenjuje ishode AI-a s zabilježenim razlogom, jesu li dokumentacija i sustavi u redu da AI s njima nešto može, i je li uprava pretpostavke iza strategije nedavno provjerila prema tome što se operativno već promijenilo. Tvrtke bez toga posljednjeg upravljaju prema strategiji koja na papiru još odgovara, dok je pretpostavka o kapacitetu iza nje već davno prestigla.

Ovaj pomak također se odnosi na pitanje tko treba biti za stolom kod takve provjere — ne samo uprava, nego i ljudi koji stvarno vide kako se posao mijenja, kao što je opisano u pregledu tko treba sudjelovati u reviziji strategije. U mjeri u kojoj se ovaj pomak odnosi na odluke o osoblju, za njih vrijede vlastiti zakonski zahtjevi; ova stranica govori o strategiji, ne o tim odlukama.

Što možete učiniti sada

Osnovno pitanje — koji se posao u ovoj tvrtki stvarno može prepustiti AI-u, koji dijelom, a koji ostaje ljudski posao — odgovara se skenom rada FTE TO AI po zadatku, umjesto na temelju procjene za cijeli sektor. Prije nego što se taj sken uzme u obzir, postoji manji korak: besplatna provjera pretpostavki, kratak krug u kojem navodite svoje najvažnije strateške pretpostavke i za svaku pretpostavku vidite kada je posljednji put stvarno potvrđena. To pokazuje koje pretpostavke još stoje čvrsto a koje su se prešutno počele pomicati. Potpuni strateški stres-test, sa slikom izvana pored samoprocjene uprave, u izradi je.