Obrazovne ustanove funkcioniraju na mješavini poslova koju je teško sažeti u jednom pojmu. Postoji pripremni posao: sastavljanje nastavnih materijala, izrada testova, ažuriranje rasporeda i planiranja. Postoji ocjenjivački posao: provjeravanje, davanje povratnih informacija, praćenje napretka. Postoji administrativni posao oko upisa, izostanaka, obračuna subvencija i izvještavanja prema inspekciji ili upravi. I postoji posao koji nitko ne stavlja na papir, ali koji ipak zahtijeva najviše sati: izravan kontakt s učenicima, studentima i roditeljima, u kojem se spajaju objašnjavanje, ispravljanje i vođenje.
Te četiri vrste posla nisu jednako osjetljive na promjenu. Pripremni i administrativni posao velikim se dijelom sastoje od ponovljivih koraka s fiksnom strukturom: izrada testa prema okviru, optimizacija rasporeda unutar pravila, popunjavanje zahtjeva za subvenciju prema predlošku. Ocjenjivački posao nalazi se negdje između: prepoznavanje obrasca u odgovoru može biti strojno, ali težina ocjene za pojedinačnog učenika zahtijeva nekoga tko poznaje kontekst. Izravan kontakt uglavnom ostaje ljudski posao, ne zato što ga tehnički nije moguće podržati, nego zato što se njegova vrijednost velikim dijelom nalazi u odnosu.
U dijelu ustanova nastavne i ispitne materijale danas uglavnom sastavlja AI, uz nastavnika koji rezultat provjerava i prilagođava prije nego što stigne do razreda. Provjeravanje strukturiranih zadataka — višestruki izbor, kratki odgovori, standardizirani rubrici — u nekim je školama već uglavnom automatizirano, uz nastavnika koji ocjenjuje odstupajuće slučajeve. Izrada rasporeda i planiranje kapaciteta pomiču se tamo gdje su temeljni podaci uređeni; gdje su ti podaci razasuti ili zastarjeli, ostaje ručni rad.
Ono što se ne pomiče, ili se pomiče mnogo sporije, jest posao u kojem ishod ovisi o tome tko stoji pred razredom: razgovori s mentorom, vođenje učenika s posebnim potrebama podrške, prosudba u graničnom slučaju ocjenjivanja koja određuje daljnji tijek. Ondje nadzor nije ograničen na odobravanje ili odbijanje uz obrazloženje — ondje je i sama inicijativa ljudski posao.
Razlika između ustanova koje ovaj pomak već koriste i ustanova gdje je sve još po starom rijetko je u ambiciji. Nalazi se u tri uvjeta: je li temeljni radni proces već razdijeljen na prepoznatljive, ponovljive korake; postoji li netko tko izlaz doista provjerava umjesto da ga slijepo preuzima; te je li uprava i sudioničko tijelo o tome već vodilo razgovor ili ga još izbjegava. Ustanove u kojima su ta tri uvjeta ispunjena vide pomak u praksi. Ustanove u kojima to nije slučaj o tome još govore kao o nečemu što tek dolazi.
Višegodišnja strategija obrazovne ustanove često se oslanja na pretpostavke o potrebnom broju zaposlenika, o tome gdje ulaganja vremena i novca najviše donose, te o tome koliko kapaciteta treba nastavniku, dekanu ili stručnom suradniku u nadolazećoj godini. Te su pretpostavke u trenutku utvrđivanja obično točne. Problem nije u tome što su bile pogrešne, nego u tome što nitko ne označava trenutak u kojem to prestaju biti.
Ako provjeravanje testova postane velikim dijelom automatizirano uz nadzor nastavnika, mijenja se pitanje koliko je stručnog kapaciteta potrebno za razdoblja testiranja — pretpostavka koja je u prošlogodišnjem planu formacije još uvijek bila drugačija. Ako nastavne materijale velikim dijelom sastavlja i provjerava AI, mijenja se što znači dobro vrijeme za pripremu — pretpostavka koja je u pregovorima o kolektivnom ugovoru ili opterećenju zadataka još uvijek preuzeta nepromijenjena. Pretpostavka i dalje stoji na papiru; stvarnost iza nje već se pomaknula. Što ustanova s tim čini — hoće li i kako se to odražava na formaciju — stvar je uprave i podliježe vlastitim zakonskim i kolektivno-ugovornim zahtjevima; to nije izbor koji se ovdje propisuje ili obrazlaže.
Temeljni mehanizmi nisu jedinstveni za obrazovanje. I maloprodaja i IT sektor vide kako se posao pomiče u iste tri kategorije: potpuno preuzimljivo, djelomično uz nadzor, i uglavnom ljudski posao. Ono što se razlikuje jest koji posao spada u koju kategoriju i koliko brzo se to mijenja. Za upravu koja želi znati jesu li vlastite pretpostavke već obradile tu razliku, korisno je najprije jasno razumjeti što je točno strateška pretpostavka i kako se provjerava vrijedi li još, te istražiti zašto se slike unutar jedne uprave o istom razvoju često razlikuju. Ta dva pitanja temelj su testa pritiska: pogled izvana uz samopercepciju uprave, s odgovorom po pretpostavci na pitanje vrijedi li još.
Pitanje koji posao u ovoj ustanovi doista može preuzeti AI ne može se odgovoriti dojmom ili jednim primjerom iz razgovora u zbornici. Skener posla tvrtke FTE TO AI odgovara na to pitanje po zadatku, uz obrazloženje koje pokazuje je li zadatak preuzimljiv, podliježe li nadzoru, ili ostaje ljudski posao.
Tko već sada želi znati koje su pretpostavke u vlastitoj strategiji spremne za zamjenu, može započeti s besplatnom provjerom pretpostavki: kratkim krugom u kojem navodite svoje najvažnije pretpostavke i po pretpostavci vidite kada je posljednji put potvrđena. Potpuni test pritiska, s vanjskom slikom uz samopercepciju uprave, u izradi je.
Stel uw vraag. Vaak zit de echte vraag een laag dieper — daar mag ik naar vragen.
Answers come from this site’s knowledge base. Not tailored advice, and not a scan of your company.