Svaka strategija počiva na nizu pretpostavki: o tržištu, o konkurentu, o tome što vlastiti tim može, a što ne. U trenutku kad je plan napisan, te su pretpostavke bile točne. Nakon toga nitko nije dogovorio tko prati vrijede li još uvijek. To nije nemar. To jednostavno obično nije nečija zadaća, jer pretpostavka nije stavka na popisu zadataka. Ona ne stoji u projektnom planu, ona stoji ispod projektnog plana.
Dok svijet miruje, to nije problem. Svijet ne miruje. A pomak koji trenutačno najbrže potkopava pretpostavke nije novi konkurent ili novi zakon. To je činjenica da AI preuzima poslove koji su prije bili neupitno ljudski posao.
Pretpostavka poput "ovo radno mjesto zahtijeva pet godina iskustva i ostat će deficitarno" ili "ovaj proces može provjeravati samo viši djelatnik" bila je činjenica u trenutku pisanja. U trenutku kad AI može, u cijelosti ili djelomično, obaviti zadatak unutar tog radnog mjesta, ta pretpostavka više nije točna, iako i dalje jednostavno stoji u dokumentu.
Kroz gotovo svaki proces provlače se tri situacije: zadatak koji AI može u potpunosti preuzeti, zadatak koji AI može djelomično obaviti uz uvjet da čovjek odobri ili odbije rezultat uz obrazloženje, te zadatak koji ostaje ljudski posao. Koja se od te tri primjenjuje mijenja se iz mjeseca u mjesec, po dobavljaču, po procesu. Pretpostavka koja je u siječnju još čvrsto stajala može u rujnu izgubiti svoje uporište. Ne zato što je netko donio odluku, nego zato što se pomaknula temeljna mogućnost.
Ovo se dotiče onoga što poslodavac radi sa svojim osobljem, a za to vrijede zasebni zakonski zahtjevi; na to pitanje ova stranica ne odgovara. Ono na što se može odgovoriti jest odgovara li pretpostavka na kojoj počiva strateška odluka još uvijek onome što je danas moguće.
U dijelu tvrtki već je uobičajeno preispitati pretpostavku čim stigne signal: dobavljač koji nudi novu funkciju, izvještaj sektora, konkurent koji nešto vidljivo drukčije radi. Ondje je utvrđeno tko je vlasnik pretpostavke, kada je posljednji put potvrđena i koji signal daje povod za njezino preispitivanje.
U drugom dijelu tvrtki takva evidencija ne postoji. Pretpostavka je stajala u prezentaciji od prije dvije godine, prezentacija je pohranjena, a nitko nema zadaću da je ponovno pogleda. Razlika rijetko leži u poznavanju AI-ja. Ona leži u pitanju postoji li mjesto na kojem pretpostavka ima status: važeća, nesigurna, nevažeća. Bez tog mjesta, svaki uvid nestaje u istoj ladici kao i sam strateški dokument, a kako spriječiti da strateški dokument nestane u ladici stoga u prvom redu nije pitanje o komunikaciji, nego o vlasništvu.
Strateški otisak pod pritiskom stavlja vanjsku sliku uz samoprocjenu uprave: ono što govore sektor, propisi i vidljivi signali konkurencije, nasuprot onome što vidi vlastiti tim. Gdje se ta dva razilaze, nastaje popis pretpostavki: za svaku pretpostavku navedeno je vrijedi li još, kada je posljednji put provjerena i što bi je učinilo nevažećom.
To nije mjerni instrument s decimalama. Podaci sektora kasne, javni signali su djelomični, a samoprocjena uprave procjena je, a ne mjerenje. Ishod poput "ova pretpostavka je pod pritiskom" signal je za istraživanje, a ne dokaz. Ono o čemu otisak pod pritiskom ništa ne govori jest koju bi odluku uprava trebala donijeti. On pokazuje gdje se pretpostavka počela pomicati, a ne što s time učiniti.
Niti se svaka pretpostavka može provjeriti na isti način. Pretpostavka o veličini tržišta može se potkrijepiti brojkama; pretpostavka o otpornosti tima ne može. Tko želi znati kako se pretpostavka svodi na nešto što se može izmjeriti, neizbježno naiđe na pretpostavke koje se za to ne posuđuju. One tada ostaju kao kvalitativna ocjena, s datumom kad je ta ocjena dana, tako da je u svakom slučaju jasno koliko je svježa.
U gotovo svakom otisku pod pritiskom nalaze se pretpostavke koje si proturječe: vanjska slika kaže da je zadatak kod usporedivih tvrtki već uglavnom preuzeo AI, samoprocjena uprave kaže da je to kod njih još uvijek u potpunosti ljudski posao. To nije pogreška u metodi. To je upravo točka na kojoj strategija počinje tiho kliziti, a što učiniti kad si dvije pretpostavke proturječe tada je pitanje koje pomaže dalje, a ne pitanje koja od te dvije ima pravo.
Budući da se mogućnosti AI-ja pomiču po zadatku i ne napreduju jednako kod svih tvrtki, razlika između strategije i plana ovdje je oštrija nego drugdje: plan utvrđuje što se događa, strategija utvrđuje zašto, a koja je razlika između strategije i plana objašnjava zašto plan može ostati točan dok je strategija ispod njega već napuštena. Kod pretpostavke koja se vrti oko AI-ja stoga je smisleno zasebno zabilježiti zašto u nekom trenutku prestaje vrijediti; kako zabilježiti zašto pretpostavka o AI-ju prestaje vrijediti govori upravo o tom trenutku, a ne o tome što se treba dogoditi nakon toga.
Temeljno pitanje kod gotovo svake pretpostavke o AI-ju nije apstraktno: koji posao u ovoj tvrtki AI zaista sada može preuzeti, koji djelomično, uz koga on ocjenjuje, a koji ne može. Na to se pitanje po zadatku odgovara pomoću radne analize FTE TO AI, neovisno o pitanju hoće li i kako uprava s time nešto učiniti.
Prvi korak nije potpuni otisak pod pritiskom, koji je još u izradi. Prvi korak je besplatna provjera pretpostavki: kratak krug u kojem navodite svoje najvažnije pretpostavke i za svaku vidite kada je posljednji put potvrđena. Tko prvo želi znati može li se pretpostavka provjeriti, može početi na što je točno strateška pretpostavka i kako znati vrijedi li još.
Stel uw vraag. Vaak zit de echte vraag een laag dieper — daar mag ik naar vragen.
Answers come from this site’s knowledge base. Not tailored advice, and not a scan of your company.